Nagrada kao veliki podstrek
Tijana Radovanović je talentovana učenica četvrtog razreda Valjevske gimnazije,specijalno matematičkog smera. Bavi se pisanjem poezije. Učestvovala je na raznim poetskim konkursima. Ove godine je osvojila nagradu Radio Beograda “Timočka lira”.Tijana je i aktivni član Istraživačke stanice Petnica.Pohađala je seminare iz psihologije i astronomije.Takodje je bila i jedan od organizatora Festivala nauke u Valjevskoj gimnaziji. Pored čitanja, pisanja, baljenja kulturnim aktivizmom , kao interesovanje navodi i pravljenje nakita.
Na pitanje koliko joj znači osvajanje nagrade “Timočka lira”, ističe:” Verujem da nas pojedini neuspesi mogu naterati da iznova prevazilazimo sami sebe i da su u mnogome zaslužni za naš napredak, zbog čega smatram da nagrade koje se dodeljuju mladima mogu često biti mač sa dve oštrice, pogotovo kada je stvaralaštvo u pitanju. Sa druge strane, kada sasvim duboko zađete u ono što radite i potpuno se posvetite tome, što se u mom slučaju odnosi na poeziju, neka priznanja mogu imati veliku vrednost i takođe predstavljati veliki podstrek za dalje napredovanje – što za mene predstavlja gorepomenuta nagrada.”
Tijana je učestvovala na raznim poetskim konkursima,uključujući finale festivala „Dani poezije” u Zaječaru, dobijanje plakete „Stanko Simićević” koja se dodeljuje najmlađem finalisti „Festivala poezije mladih” u Vrbasu. Objavljena joj je poezija u „Politikinom Zabavniku” ,što joj je, kako kaže, bio san od malih nogu. Takođe, 2012. godine bila je i finalista konkursa „Desanka Maksimović” koji organizuje Valjevska gimnazija. Ne može da se seti kad je tačno počela da pise, ali , kako kaze, izdvojila bi kraj osnovne škole kao određenu prekretnicu kada je njeno pisanje počelo da liči na ovo što sada radi.
Tijana Radovanović je talentovana učenica četvrtog razreda Valjevske gimnazije,specijalno matematičkog smera. Bavi se pisanjem poezije. Učestvovala je na raznim poetskim konkursima. Ove godine je osvojila nagradu Radio Beograda “Timočka lira”.Tijana je i aktivni član Istraživačke stanice Petnica.Pohađala je seminare iz psihologije i astronomije.Takodje je bila i jedan od organizatora Festivala nauke u Valjevskoj gimnaziji. Pored čitanja, pisanja, baljenja kulturnim aktivizmom , kao interesovanje navodi i pravljenje nakita.
Na pitanje koliko joj znači osvajanje nagrade “Timočka lira”, ističe:” Verujem da nas pojedini neuspesi mogu naterati da iznova prevazilazimo sami sebe i da su u mnogome zaslužni za naš napredak, zbog čega smatram da nagrade koje se dodeljuju mladima mogu često biti mač sa dve oštrice, pogotovo kada je stvaralaštvo u pitanju. Sa druge strane, kada sasvim duboko zađete u ono što radite i potpuno se posvetite tome, što se u mom slučaju odnosi na poeziju, neka priznanja mogu imati veliku vrednost i takođe predstavljati veliki podstrek za dalje napredovanje – što za mene predstavlja gorepomenuta nagrada.”
Tijana je učestvovala na raznim poetskim konkursima,uključujući finale festivala „Dani poezije” u Zaječaru, dobijanje plakete „Stanko Simićević” koja se dodeljuje najmlađem finalisti „Festivala poezije mladih” u Vrbasu. Objavljena joj je poezija u „Politikinom Zabavniku” ,što joj je, kako kaže, bio san od malih nogu. Takođe, 2012. godine bila je i finalista konkursa „Desanka Maksimović” koji organizuje Valjevska gimnazija. Ne može da se seti kad je tačno počela da pise, ali , kako kaze, izdvojila bi kraj osnovne škole kao određenu prekretnicu kada je njeno pisanje počelo da liči na ovo što sada radi.
Photo: kolubarske.rs
Ako je pitate da li piše i prozu ili samo poeziju istaći će da je klasifikovanje “ljudi koji pišu” u jedan koš često jako pogrešno, jer čovek koji piše poeziju i onaj koji piše prozu nisu različiti samo po tome što je jedan odlučio da reči piše jednu ispod druge, a drugi jednu pored druge, već ta dva čoveka imaju potpuno različite fascinacije i drugačija polazišta. "Ja se proze dotičem verovatno samo u dnevničkim zapisima, jer u suštini, i ono što pišem u obliku kratkih priča svede se na poeziju ispisanu u redovima."
PRVA KNJIGA
Prva zbirka, u izdanju Radio Beograda 2 ,trebalo bi da izađe u avgustu sledeće godine i naša sagovornica je željno isčekije, a kako navodi, neće imati problem da svoje pesme iz knjige čita pred drugima:
” Sve je individualno, iako ne bih rekla za sebe da sam otvorena osoba, ne predstavlja mi problem da svoju poeziju čitam pred drugima, oni kojima to predstavlja neprijatnost obično pate samo od toga što imaju očekivanja. Ne mislim da mi javno čitanje poezije može doneti bilo šta loše, ukoliko je slušaju oni koji je ne razumeju – potapšaće vas po ramenu ili će vas prosto obići, a ukoliko vas čuje neko ko vas zaista razume – verujem da je to dragoceno! Oni koji ne razumeju, ali misle da razumeju ili se plaše svega što ne razumeju mogu biti opasna publika, ali verujem ukoliko doprete do jednog čoveka koji vas zaista sluša – to što ste izašli negde i usudili se da čitate zaista ima smisla.”
Ako je pitate da li piše i prozu ili samo poeziju istaći će da je klasifikovanje “ljudi koji pišu” u jedan koš često jako pogrešno, jer čovek koji piše poeziju i onaj koji piše prozu nisu različiti samo po tome što je jedan odlučio da reči piše jednu ispod druge, a drugi jednu pored druge, već ta dva čoveka imaju potpuno različite fascinacije i drugačija polazišta. "Ja se proze dotičem verovatno samo u dnevničkim zapisima, jer u suštini, i ono što pišem u obliku kratkih priča svede se na poeziju ispisanu u redovima."
PRVA KNJIGA
Prva zbirka, u izdanju Radio Beograda 2 ,trebalo bi da izađe u avgustu sledeće godine i naša sagovornica je željno isčekije, a kako navodi, neće imati problem da svoje pesme iz knjige čita pred drugima:
” Sve je individualno, iako ne bih rekla za sebe da sam otvorena osoba, ne predstavlja mi problem da svoju poeziju čitam pred drugima, oni kojima to predstavlja neprijatnost obično pate samo od toga što imaju očekivanja. Ne mislim da mi javno čitanje poezije može doneti bilo šta loše, ukoliko je slušaju oni koji je ne razumeju – potapšaće vas po ramenu ili će vas prosto obići, a ukoliko vas čuje neko ko vas zaista razume – verujem da je to dragoceno! Oni koji ne razumeju, ali misle da razumeju ili se plaše svega što ne razumeju mogu biti opasna publika, ali verujem ukoliko doprete do jednog čoveka koji vas zaista sluša – to što ste izašli negde i usudili se da čitate zaista ima smisla.”
Tijana pohadja seminare u Istraživačkoj stanici Petnica. Na pitanje koliko joj je to pomoglo i da li joj je otvorilo nove vidike navodi: “IS Petnica je za mene bilo jedno potpuno novo iskustvo i verovatno ono koje me najviše promenilo i svaki naredni odlazak tamo predstavlja isto to. Pored formalnog dela, tj. predavanja i rada na projektima, gde zaista imate priliku da se sretnete sa onim čemu se u školi možda ne pridaje previše pažnje, ključna stvar u IS Petnici je to što vreme provodite sa ljudima koji imaju mnoga interesovanja i različite poglede na svet, okruženi ste svežim idejama i ljudima koji uživaju u onome što rade – što mislim da se danas jako retko sreće.“
Učenica je specijalno matematičkog smera. Da li će prirodne nauke biti njen izbor u daljem školovanju,?
“Prolazila sam kroz mnoge periode i videla sebe u mnogo različitih profesija predhodnih godina, što mislim da je normalno za srednju školu, mada pošto verujem da sam se sada malo bolje upoznala sa sobom – verujem da prirodne nauke neće biti moj izbor u daljem školovanju, ali će svakako biti negde prisutne. Posle dosta lutanja i kolebanja, moj krajnji izbor definitivno će biti Arhitektonski fakultet.”, odlučna je Tijana.
I dok se u školi bavi prirodnim naukama, van škole piše i organizuje književne večeri i kulturne programe za mlade. Kratak je dan za sve njene aktivnosti, ali uz dobru organizaciju sve postiže.
“Mislim da je ključ samo u postavljanju pravih prioriteta u pravo vreme, ne vodim se time da je najbolje uraditi ono što će nam u tom tenutku omogućiti neku bolju ocenu u nekom dnevniku koji će za deset godina biti recikliran, već volim da prihvatam izazove i tako podstičem samu sebe da napredujem. Naravno, trudim se da školske obaveze ne odlažem i ne zapuštam, ali mislim da su dnevni rasporedi obaveza precenjeni u današnjem svetu. “
***
DOBRO SAM, JUTRO
Dobro sam, jutro
nisi me prepalo kada sam se rodila
iz sopstvenog sna nedosanjanog
kao usled pokreta davno naučenog
- trglo si me, rodilo mi trzaj,
grč u uglu usne kao fleku pri rodjenju ostavilo
reč si mi poslednju dalo.
Jutro, dobro si mi rodjenjem dato
kao otac, utroba i majka
priroda i zemlja i peć
zagrljene u meni gde gore
ne bi li mi zagrljaj u tvrđavu spekli.
U tri tačke sve što volim tamnovaće sa mnom
kraj dva kruga jedna tačka tamna je u meni
sve što je u podne mi došlo
i disalo zazidano, krotko
disalo je i u tebi, jutro.
Što ne plačem, jutro, pitaš
pri osamnaestom mi rodjenju
- jer te vidim kako igraš
igru sam ti naučila svetlosti
ne plaču mi oči novorodjene
ne lupa mi u grudima slabost
znam ti pokret, jutro, ti prezrena igro
znala bih ga završiti i na deset i još jedan da ga prekineš
toliko se razdanilo
Sad sam laka, noći
nebo da mi plane
***
A.K.
Kako voli Valjevka?
Kažu, da bi se neko voleo, mora se upoznati. Ljubav i sve ono što je prati, ne može biti šablonizirana. Nekada se izlazilo uglavnom na igranke i na korzo, gde su se sastajali mladići i devojke, i gbe bi ljubav najčešće započinjala. U današnje vreme, umesto korzoa i igranki, ide se u kafiće, koji su postali omiljeno mesto za izlazak valjevskih devojaka. Da postoje razlike između ondašnjeg i ovdašnjeg vremena, svi bi se složili, ali jedno je nepromenjljivo, a to je ljubav.
’Ako volim, čini mi se da bih bila srećnija da mene neko voli. Ako, ipak, mene neko voli, volela bih da i ja volim. Spremna sam na laž, na obećanja, na lažne izjave, sve dok to ne dobije ton ozbiljnosti, a onda se uplašim i povlačim. Ne interesuju me vršnjaci, hoću mladića, starijeg od sebe, koji više zna, koji će da me vodi kroz život. Sve što tražim, to je sigurnost.’-tako su razmisljale devojke nekada, davne 1969. godine
A današnja Valjevka? Da li je poznajemo? Umemo li da je volimo? Ume li ona da voli? Da li je i ona spremna na laž i lazna obećanja? Voli li da se poigrava sa momcima, zloupotrebljava li iskrenost osoba koje su joj naklonjene?
Priznaćete, da bi se neko voleo, mora se upoznati...
Ljubav u sedamnestoj
’Počelo je jedne decembarske noći. Hodajući ulicama grada, udubljena u svoje misli, razmišljala sam o ko zna čemu u tom trenutku, zaboravih i na to da postoje ljudi oko mene. U sledećem trenutku srela sam te oči, te Njegove oči. Taj sjaj iz oka kod mene nije prestajao..Kasnije mi je prepričavao kako je voleo taj moj pogled, tada su mi se oči smejale, bila sam srećna. Tekli su lepi dani za nama, lepo vreme je bilo to, svugde ići zajedno, upoznati onog drugog, biti zaljubljen.. To je bilo nešto najlepše iskusiti. Prvi put zaljubljena, onako istinski, letela sam, i ništa mi nije bilo teško. Dani, meseci, su prolazili.. jednostavno sam sazrevala uz njega. Njegov dodir mi je prijao, njegov topli pogled, njegove ruke.. bila sam sigurna u tom zagrljaju. Nisam želela nikad da prestane. Volela sam po prvi put u svom životu..’ Ovako piše današnja Valjevka, o svom ljubavnom iskustvu.
Kažu, da bi se neko voleo, mora se upoznati. Ljubav i sve ono što je prati, ne može biti šablonizirana. Nekada se izlazilo uglavnom na igranke i na korzo, gde su se sastajali mladići i devojke, i gbe bi ljubav najčešće započinjala. U današnje vreme, umesto korzoa i igranki, ide se u kafiće, koji su postali omiljeno mesto za izlazak valjevskih devojaka. Da postoje razlike između ondašnjeg i ovdašnjeg vremena, svi bi se složili, ali jedno je nepromenjljivo, a to je ljubav.
’Ako volim, čini mi se da bih bila srećnija da mene neko voli. Ako, ipak, mene neko voli, volela bih da i ja volim. Spremna sam na laž, na obećanja, na lažne izjave, sve dok to ne dobije ton ozbiljnosti, a onda se uplašim i povlačim. Ne interesuju me vršnjaci, hoću mladića, starijeg od sebe, koji više zna, koji će da me vodi kroz život. Sve što tražim, to je sigurnost.’-tako su razmisljale devojke nekada, davne 1969. godine
A današnja Valjevka? Da li je poznajemo? Umemo li da je volimo? Ume li ona da voli? Da li je i ona spremna na laž i lazna obećanja? Voli li da se poigrava sa momcima, zloupotrebljava li iskrenost osoba koje su joj naklonjene?
Priznaćete, da bi se neko voleo, mora se upoznati...
Ljubav u sedamnestoj
’Počelo je jedne decembarske noći. Hodajući ulicama grada, udubljena u svoje misli, razmišljala sam o ko zna čemu u tom trenutku, zaboravih i na to da postoje ljudi oko mene. U sledećem trenutku srela sam te oči, te Njegove oči. Taj sjaj iz oka kod mene nije prestajao..Kasnije mi je prepričavao kako je voleo taj moj pogled, tada su mi se oči smejale, bila sam srećna. Tekli su lepi dani za nama, lepo vreme je bilo to, svugde ići zajedno, upoznati onog drugog, biti zaljubljen.. To je bilo nešto najlepše iskusiti. Prvi put zaljubljena, onako istinski, letela sam, i ništa mi nije bilo teško. Dani, meseci, su prolazili.. jednostavno sam sazrevala uz njega. Njegov dodir mi je prijao, njegov topli pogled, njegove ruke.. bila sam sigurna u tom zagrljaju. Nisam želela nikad da prestane. Volela sam po prvi put u svom životu..’ Ovako piše današnja Valjevka, o svom ljubavnom iskustvu.
A ljubav, šta je uopšte to? Ljubav je stanje jake emotivne naklonosti prema nekome ili nečemu. Iako nijedna naučna studija nije u potpunosti uspela da objasni formiranje osećaja ljubavu, novije studije u oblasti neuronauka ukazuju na mogućnost da se ljubav formira pod uticajem specifičnih hormona odnosno neurotransmitera na neuroprijemnike u mozgu. Među njima su testosteron, estrogen, dopamin, noradrenalin, serotonin, oksitocin i vazopresin. Komplikovano, zar ne? Pa kako i ne bi bilo.
Današnje devojke se opterćuju mnogim pitanjima vezanim za ovaj fenomen. Preispituju sebe, i svoja osećanja, ali to ih ne dovodi do nekog cilja. Da li devoka može da voli u svojoj sedamnestoj ili je to što ona naziva ljubav, ustvari zaljubljenost, koja je prolazna i kratko traje. Ljubav se ne rangira i ne može postojati prva, druga, već samo jedna i ona je ona koja se pamti, sve ostalo su prolaznosti..
Međutim najčešći slučaj u ovim godinama je da devojka nesrećno voli.
’Volela sam, ali to sve nestaje. Tada se susrećem sa pravom boli. Šta se onda zbiva? Glava mi puca, ne znam gde se nalazim. Padam u rupu. Tiho tonem sve dublje, ne vidim joj dno.. guši me ovaj vazduh.. a ja bih samo slobodno da koračeam.. oko mene je sve tako drugačije. Osećam da me nešto probada. Užasno boli. Sanjam njega. Koračam ponovo istim ulicama, pokušavam da se sakrijem od ko zna čega, ali ne uspeva. Sve u životu je prolazno.. ali ne i uspomene, ne i sećanja..’ nastvlja ova devojka. Tužno je kako ono što smo mislili da je večno i da traje polako prestaje, gubi se.. Zar to ljubav nestajeje?
Nesrećna ljubav ove devojke, ne mora da znači da će takav slučaj biti i sa ostalima..
‘Svakoj ženi je potreban muškarac. Jeste da ponekad ne možemo sa njima, a ne možemo ni bez njih, ali uglavnom nama je potreban neko ko će uvek da bude tu uz nas, neko ko će da nas razume, a razumeti jednu ženu nije lako, neko ko će da nas gleda na poseban način i da nas voli takve kakve jesmo, da ne traži od nas da se menjamo, potreban nam je neko čiji zagljaj i poljubac mogu da učine da zaboravimo sve probleme, osoba u čijoj blizini ćemo moći da se ponašamo prirodno i osoba u koju imamo poverenje. Život je mnogo lepši ako pored sebe imate tu pravu osobu sa kojom stvarate uspomene. Ja sam iskusila ovako nešto, imam pored sebe takvu osobu, i mnogo sa srećna. Znam da je ovo ono pravo i verujem da će trajati’ – izjavljuje druga devojka.
Znači postoji i srećna ljubav za devojke u sedamnestoj, što žnači da za one nesrećne, uplakane i tesko povređene devojke postoji nada, samo treba da poveruju da ovo nisu samo prepričani romani. I bilo bi im bolje, da istog ovog sekunda stave stop na ‘The Notebook’, prekinu da žderu tu gurmansku pljeskavicu i ispijaju litar Coca-cole, a na desert u vidu Milke od 300g zaborave(Možete ga poslati našoj redakciji. Hvala.), takodje savetujemo da ugase Dina Merlina, i pobacaju sve maramice. Dovedite sebe u red i krenite u lov, o daaa, samo vatreno oružje zamenite osmehom i pameću i dobitna kombinacija, mada i malo maskare neće da škodi.
Tip za Valjevku
Kakve momke vole današnje Valjevke?
‘Volim visoke, smeđe, sa zelenim očima. Mislim da je navažnije da dečko bude pažljiv, iskren, da znaž da možeš da se osloniš na njega, da te posavetuje i da uvek bude tu za tebe. Da je duhovit i naravno pametan.’
‘Po mom misljenju plavi momci su najlepši, kratka kosa, ali i da bude malo čupav, i naravno uz plavu kosu zelene oči, nema ništa lepše. Visoook, preko 190cm i po mogućstvu spotrista. Takođe mi je bitno da ne bude previše fensi i to. Fizički izgled nije kompletan ako je ponašenje pogrešno, znači bitno je da ume da se ponaša prema devojci, da ne bude grug i da bude uz nju kada treba, isto tako ona u njemu ne treba da ima samo deška, već i prijatelja kom može da veruje.’
‘Vazno je da se ne ponaša kao kukavica, nego da bude muškarac, da i tako izgleda, a ne kao većina današnjih momaka. Da je uredan i ima manire. Da može da me nasmeje. Da se prvi javlha i da ne bude neko ko će mi stalno ići uz nogu ili kontrolisati me. Što se izgleda tiče. Frizura treba da bude moderna, da ne izgleda kao narkoman i klošarčina, da ne nosi pantalone do pola zadnjice, a opet da ne izgleda previše fensi. Roze majica nikako! Potom svetle oči, tamna kosa…’
Heh..ne traže mnogo.. ali dobro, kao da momci nisu probirljivi..
Potom…
Ostavljena Valjevka. To je nešto najinteresantnije. Ako je mladić napusti, ono o čemu sanja je osveta.. I tu postoje razni tipovi. Imamo one koje samo razmišljaju o tome, ali ništa neće uraditi povodom toga, jer se previše plaše, pa ostaju same zaključane u svojim sobama i proklinju sudbinu. Onda su tu one koje će naći nekog novog frajera i onog od pre praviti ljubomornim. Tu su i one koje pripremaju detaljnu osvetu, svom dragom, njegovoj sadašnjoj devojci, njegovoj porodici, njegovoj budućoj ženi, deci, kumu, deveru, bratu od strica, itd.. to su one Televisa Presenta, čiji je idol Rubi!!! Te, ehm.. valjda su retkost ovde kod nas, ali ipak…
Šta dalje?
E pa drage naše, prst na čelo i dobro pazite. Nikada nećete biti sigurne u nečiju ljubav i svakako ćete, kao i mnoge pre vas, razbijati glavu raznim pitanjima o Njemu i da li vas VOLI. Ali mi vam savetujemo da se prepustite tom užitku najslađe droge ljubavi i da ne razmišljate toliko, jer još smo mladi, tome nije stiglo vreme. Tako da samo osmeh na lice i tako idite kroz život. Bake lepo kazu ‘jedan prođe, drugi dođe’.. A tamo negde sigurno postoji onaj pravi, samo mu još nije vreme, budite strpljive.. do tada bolje, a ne bude ‘Sedamnaest mi je godina još se nisam ljubila.’
A momci, nemoj da vam je palo na pamet, da slamate ženska, krhka srca, i nemojte se igrati njihovim osećanjima, u suprotnom može svašta da se desi.. Tako da i vi nađite neku koja će vam okupirati misli 24/7 i budite srećni…
Mala klupica na ulazu u Picin park, kod pijace, park na Jadru, Park Pećina, parkić iza Doma kulture, Beko, i bilo koji kafić sa prijatnom muzikom i separeom…znate na sta mislimo..
A.K. i T.R.
PISMA ČITALACA
Vi ste pitali, a mi odgovaramo
Valjevo se nalazi na 185m nadmorske visine i ima površinu 905km². U njemu živi oko 90 000 stanovnika. Realno gledano, grad je mali. Prijatan za život, jer nema mnogo buke, i većina poznaje onu drugu većinu(dobro nije svima prijatan zbog toga), ali grad je u principu dosadan, jer u njemu se nešto dešava samo leti. Zar ne?!
Šta je ovom gradu potrebno da bi mladi mogli da provode više vremena van kuće i facebook-a?
Jedno mesto na koje ćeš moći da odvedeš svoju devojku na sastanak, kupiš joj kokice, koje neće pojesti, jer ju je sramota da ne pomisliš da samo jede, a možda će biti i jako nervozna, a onda veruj mi, nije joj baš do kokica…jedno mesto gde ćete jedva da pričate, zato što je priča suvišna u tim trenutcima, gde će vam se oči tražiti u mraku, ruke dodirivati i stvarati elektricitet, a u stomaku haos(ovo pod uslovom da vam se ta devojka sviđa, u suprotonom sva moja priča je uzaludna)..jedno mesto gde ćeš moći da izađeš sa društvom i nešto zanimljivo uradiš nedeljom uveče - pa to mesto je svakako bioskop.
-KADA ĆE VALJEVO DOBITI BIOSKOP?
-Centar za kulturu je počeo da gradi bioskopsku salu od 100 mesta. Plan je da za tri godine 3D bioskop bude u funkciji. Do tada mi radimo projekcije filmova u velikoj dvorani, kako dečijih, tako i filmskih hitova. Od 2.10. kreće prikazivanje filma ’Mali Budo’. Takođe smo u holu Centra za kulturu tokom leta imali nedelje dokumentarnih, nemačkih i iranskih filmova i te projekcije su bile besplatne. Ja, kao ljubitelj filma, učiniću sve što mogu da Valjevo što pre dobije bioskopsku salu.- izjavio je direktor Centra za kulturu Miloš Smiljanić
Vi ste pitali, a mi odgovaramo
Valjevo se nalazi na 185m nadmorske visine i ima površinu 905km². U njemu živi oko 90 000 stanovnika. Realno gledano, grad je mali. Prijatan za život, jer nema mnogo buke, i većina poznaje onu drugu većinu(dobro nije svima prijatan zbog toga), ali grad je u principu dosadan, jer u njemu se nešto dešava samo leti. Zar ne?!
Šta je ovom gradu potrebno da bi mladi mogli da provode više vremena van kuće i facebook-a?
Jedno mesto na koje ćeš moći da odvedeš svoju devojku na sastanak, kupiš joj kokice, koje neće pojesti, jer ju je sramota da ne pomisliš da samo jede, a možda će biti i jako nervozna, a onda veruj mi, nije joj baš do kokica…jedno mesto gde ćete jedva da pričate, zato što je priča suvišna u tim trenutcima, gde će vam se oči tražiti u mraku, ruke dodirivati i stvarati elektricitet, a u stomaku haos(ovo pod uslovom da vam se ta devojka sviđa, u suprotonom sva moja priča je uzaludna)..jedno mesto gde ćeš moći da izađeš sa društvom i nešto zanimljivo uradiš nedeljom uveče - pa to mesto je svakako bioskop.
-KADA ĆE VALJEVO DOBITI BIOSKOP?
-Centar za kulturu je počeo da gradi bioskopsku salu od 100 mesta. Plan je da za tri godine 3D bioskop bude u funkciji. Do tada mi radimo projekcije filmova u velikoj dvorani, kako dečijih, tako i filmskih hitova. Od 2.10. kreće prikazivanje filma ’Mali Budo’. Takođe smo u holu Centra za kulturu tokom leta imali nedelje dokumentarnih, nemačkih i iranskih filmova i te projekcije su bile besplatne. Ja, kao ljubitelj filma, učiniću sve što mogu da Valjevo što pre dobije bioskopsku salu.- izjavio je direktor Centra za kulturu Miloš Smiljanić
Hm…kvalitetna muzika…retkost danas…sve je više komercijale i plitkosti u tekstovima. Mladi u Srbiji, jedan deo njih, zaluđen je tom mešavinom folk, pop i kvazi repa, ona lepa muzika, kao na primer rock’n’roll se sve ređe čuje iz kafića.
Ni Valjevo, naravno, ne zaostaje za trendovima naše zemlje, ALI ovde imamo finih ljudi koji u svojim kafićima puštaju nešto kvalitetno.
-GDE U GRADU MOGU DA ČUJEM DOBRU ROCK SVIRKU?
-To su Gučevo, gde razni likovi sviraju, a ako si ljubitelj gitare i znaš još nešto sem ‘Smoke on the water’ i ‘Knockin’ on the heavens door’ možeš da se prihvatiš gitare i odsviraš, možeš i da otpevaš takođe. Potom tu su i Kebac, Avantura, London pub, Green pub I Bioskop( ne onaj od malopre).
Heh..startovanje.. odnosno muvanje uživo. Jakoooooo retka pojava danas? A i pre? Po ovom pitaju, mladi danas razmišljaju pravolinijski ‘Šta dodam je na fejsu, padne koji lajk, onda prvo ćao, pa 1001 i prvo ćao, pa onda subota uveče, odemo do nekog mraka, tu prospem neku priču kako je lepa, dobra i ima divan osmeh i gotovo, bićemo zajedno jedno nedelju, dve, a možda sklopimo i mesec, pa sledi ista priča i tako u krug.’ STOP! Em je znaš samo preko žice i postoji mogućnost da laže, em je uživo milion puta drugačija, jer fotošop ne može da iznese sa sobom napolje, em za 20-30 godina se nećeš ponositi time…tako da bolje priđi devojci, ispričaj se kao čovek sa njom, izvedi je na kafu, kupi joj ružu, ta fora sigurno pali, neće ona više gledati Marka iz IV-2, već će odlepiti za tobom..
-ZAŠTO ONDA MLADIĆI RETKO PRILAZE DEVOJKAMA U GRADU?
Devojke će reći da su kukavice i da nemaju petlje, ili da su umišljeni i jednostavno čekaju ih servirane na tanjiru.
A momci:
-‘Plaše se.. Misle da će ih devojka odbiti i izblamirati pred drugima.’
-‘Svako ima neki kompleks i tu nastaje problem. Po mom mišljenju postoje tri tipa devojaka: Prvi koji traži dečka, drugi koji samo želi da se zabavi i treći koji ima dečka ili je samo nezainteresovana za bilo koji kontakt. Pa momak onda ne zna kako da priđe, šta prvo da kaže, kako da se ponaša, kako će ona da reaguje na to…’
-‘ Iz mog iskustva problem je to što se plaše odbijanja, plaše se toga da ih devojka neće ni primetiti. Nemaju dovoljno hrabrosti i samopouzdanja.’
-‘Verovatno svima nam je poznata priča o tome kako su devojke stalno padale na frajere koji su ih samo odbijali okolo, ali sadašnjost ima nešto drugo da kaže, a to je da su momci sada oni koji drhte i naprave prvi korak, ali onda se naglo okrenu i obeshrabe. Razlog tome je što se u današnjem svetu veliča lepota žene i njenog tela, one nisu više nesamostalne i nesigurne, sada one povlače konce igre, koju nažalost grublji pol mora da igra. U takvim situacijama neretka su odbijanja i manipulisanja, devojke su one koje stoje i upiru prstom, dok momci jedino mogu da se nadaju da će biti ti izabrani srećnici, dok ništa neće uraditi povodom toga.’
- PO MIŠLJENJU VAŠE REDAKCIJE, KOJE EMISIJE NA TELEVIZIJSKOM PROGRAMU BI TREBALE DA ZAVREDE PAŽNJU NAMA MLADIMA?
Mladi treba više da gledaju emisije edukativnog karaktera. Emisije koje su privukle moju pažnju i koje su obrazovanog karaktera su ‘Kad zazvoni’, emisija posvećena srednjoškolcima i osnovcima na Radio televiziji Vojvodina, ‘Razglednica’ na RTS1, emisija o udaljenim zemljama, jako poučna, iz nje može da se nauči o kulturama drugih nacija. Naša redakcija predlaže i "Teenage TV" na Studiju B, emisije "Kvadratura kruga", "Balkanskom ulicom", "Enciklopedija za radoznale", "Vita studentis" , "TV Zabavnik" na Javnom servisu, "Utisak nedelje" na B92, uz napomenu da ne zaboravite da slušate radio jer ćete se iznenaditi koliko ovaj najstariji elekronski medij ima interesantnih emisija,a li o tome drugom prilikom.
Pozdravlja vas vaša,
T.R.
ŠKOLSKA KLUPA
Primer jednog profesora
Profesori... Obično su to ljudi pri čijem pomenu se lede kosti u telu i neka jeza zaposedne utrobu, izazivajući neprijatne žmarce, koji se kovitlaju u stomaku kao oblaci što se usled isparavanja vode iz barica stvaraju.
Dogodovštine sa časova koje drže predavači, prema kojima se ophodimo sa strahopoštovanju, prepričavaju se godinama. Svi su čuli za profu koji snažno odgurne vrata pri ulasku u učionicu, kao kada kralj ulazi u dvor pred krunisanje. Sporo, obazrivo, gordo. Onda se nakašlje i pita ko nije na času. A mi, plašljivi vrapčići, ukipimo se u mestu, trudeći se da naše disanje bude što nečujnije i strepeći da bi i najmanji šum mogao izazvati pravu bunu i iz nje proisteći pucnjava kečeva u dnevnik. A svi se plašimo negativne ocene.
Pogotovu kada profesor kaže: ''Bog zna za 5, ja za 4, a vi ne možete znati za više od 3.''I zaista, kao odgovor na postavljeno pitanje ispišem celu tablu, nekad i dve, svaki mišić u ruci me zaboli, ali izdržim bol, istrajem i stavim tačku na svoje znanje, zadovoljna, očekivajući da će u svedočanstvu bleštati veličanstvena petica, u najgorem slučaju četvorka. A dobijem tri. I to sa minusom.
Primer jednog profesora
Profesori... Obično su to ljudi pri čijem pomenu se lede kosti u telu i neka jeza zaposedne utrobu, izazivajući neprijatne žmarce, koji se kovitlaju u stomaku kao oblaci što se usled isparavanja vode iz barica stvaraju.
Dogodovštine sa časova koje drže predavači, prema kojima se ophodimo sa strahopoštovanju, prepričavaju se godinama. Svi su čuli za profu koji snažno odgurne vrata pri ulasku u učionicu, kao kada kralj ulazi u dvor pred krunisanje. Sporo, obazrivo, gordo. Onda se nakašlje i pita ko nije na času. A mi, plašljivi vrapčići, ukipimo se u mestu, trudeći se da naše disanje bude što nečujnije i strepeći da bi i najmanji šum mogao izazvati pravu bunu i iz nje proisteći pucnjava kečeva u dnevnik. A svi se plašimo negativne ocene.
Pogotovu kada profesor kaže: ''Bog zna za 5, ja za 4, a vi ne možete znati za više od 3.''I zaista, kao odgovor na postavljeno pitanje ispišem celu tablu, nekad i dve, svaki mišić u ruci me zaboli, ali izdržim bol, istrajem i stavim tačku na svoje znanje, zadovoljna, očekivajući da će u svedočanstvu bleštati veličanstvena petica, u najgorem slučaju četvorka. A dobijem tri. I to sa minusom.
To pamtimo. Nepravednost, subjektivnost i aroganciju. Ali retko ko se seća dobrih profesora koji nas obasipaju znanjem i razumevanjem. Među takvima je Jovanka Orleanka, kako je u šali zovemo. To je jedna obrazovana gospođa sa urođenim spokojem; vitkim telom i gracioznošću u kretanju kao u kakve srne, ali i blaženim glasom sa mirnoćom nalik na mrtvog goluba, koji neretko zna da uspava, međutim slušati je - to je čast, izuzetno velika privilegija.
Njeno predavanje prepuno je doživaljaja sa porukama o životu, svetu i nauci, sa prisustvom bogatsva jezičkog izražavanja svojstvenog samo njoj. Neverovatna je posvećenost i ljubav kojom pokušava da dopre do nas, a pri naglašavanju bitnih pojmova, nikad neće povikati, već naprotiv, počne pričati tiše, kao da odaje državnu tajnu. Mada teži da jednostavnim rečenicama uprosti objašnjavačku politiku, ona svesno donira nove reči, sinonime za nama poznate reči, upotpunjujući naše vokabulare, doprinoseći tome da postanemo pravi intelektualci, dobri govornici i vaspitani ljudi.
Zbog toga se kaže da je škola vaspitna i obrazovna ustanova, i zato ćemo jednog dana ući u nju sa poštovanjem velikim prema profesorima, zahvalni na korisnim lekcijama, ukazanom poverenju i ponosno možemo reći: ''Nekad smo i mi bivali u tim učionicama i sedeli za tim klupama.''
Sara Đurđević
Knjiška žurka u pidžamama
Biblioteka u punom sjaju
Polaznici radionice ''Vesela sreda'' su poslednju sredu letnjeg raspusta i druženja u dvorištu biblioteke proslavili oproštajnim časom u obliku žurke u pidžamama i pod maskama koje su sami pripremali. Pored kruga novih prijatelja koji se neprestano širi, osnovci su imali priliku da tokom leta upoznaju su nove mentore u biblioteci - pet mladih ljudi koji su doneli svežu energiju i upotpunili njihov boravak - ali i da nauče da budu tolerantni.
''Deca su zavolela biblioteku i ovo naše dvorište. Znaju gde treba da uđu, gde će se družiti. To je nama bilo jako važno, jer već počinju da prepoznaju biblioteku kao mesto gde se zabavljaju i uče'', naglašava Violeta Milošević, direktorka bibliteke, dodajući da će mališanima biti dodeljene i diplome, koje su zasigurno zaslužili i rastaće se porukom kada je sledeći sastanak.
Tokom školske godine, druženje će se nastaviti dolaskom u biblioteku u neformalnijem skupu da bi pozajmili knjige, a za vreme zimskog raspusta sledi ''Zimovanje u biblioteci''.
''Pripremamo i petu sezonu programa za najmlađe ''Od čitanja se raste'', program kolektivnog povlašćenog učlanjavanja za polaznike osnovnih škola. Nećemo pričati o novinama vezanih za srednjoškolce, ali početak školske godine će za nas biti početak intenzivnije saradnje sa insitucijom kakva je škola'', nagovešta Violeta.
''Vesela sreda'' je samo jedan od programa kojima je biblioteka opravdala svoj status kao mesto u kom se omladina može osećati prijatno i prihvaćeno, s toga nam ne preostaje ništa drugo nego da negujemo postojeće vrednosti i da, kad god ne znam kako da upotpunimo dan, uzmemo knjigu i čitamo.
Sara Đurđević
ANKETA
Kako su valjevski srednjoškolci proveli letnji raspust?
Upavo je počela nova školska godina za učenike osnovnih i srednjih škola. Đaci su se vratili sa završenog letnjeg raspusta. Na pitanje kako su proveli raspust,da li su negde putovali ili su bili kod kuće,valjevski srednjoškolci odgovaraju:
-„Bilo je veoma lepo,najlepši raspust do sada,samo šteta što je u Valjevu bila kiša.Divno je bilo na moru,bio sam sa društvom u Italiji u mestu Rimini “-Miodrag Topličević,III-5 društveno-jezički smer,Valjevska gimnazija.
-“Raspust sam provela odmarajući, slušajući muziku, družeći se sa vršnjacima. Uživala sam u toplom vremenu u Vrujcima. Pomagala sam mojima, kada je to bilo potrebno.”-Nataša Čitaković, III-5 prehrambeni tehnicar, Poljoprivredna skola Valjevo.
-„Veliki deo raspusta sam provela sa prijateljima i zajedno smo izlazili I pravili izlete u okolini Valjeva,takodje sam bila angažovana na radu sa novinarskom radionicom pri Matičnoj biblioteci“-Teodora Radović, III-5 društveno-jezički smer,Veljevska gimnazija.
-“S obzirom da sam se povredio na fudbalskoj utakmici,pola raspusta sam nosio gips na nozi,a pola sam se oporavljao.”-Stefan Ćirović, I-7 društveno-jezički smer,Valjevska gimnazija.
-“Proveo sam trenirajući i radeći razne poslove”-Marko Nesković,III-9 tehničar drumskog saobraćaja,Tehnička škola Valjevo.
-“Raspust je brzo proleteo ali sa njega ostaju predivne uspomene.Veliki deo raspusta provela sam kod kuće ali najupčcatljiviji dani su izlasci sa prijateljima,poseta Beogradu i Novom Sadu,izlet na Divcibarama...Bilo je tu vremena i za čitanje nekog novog romana kao i za gledanje brojnih filmova...Takođe upečatljivi su ostali odlasci na bazen i obliznja jezera.Sve u svemu bilo je dosta zabave,uživanja i druženja.”-Milica Vujić,IV-7 društveno-jezički smer,Valjevska gimnazija.
-"Raspust sam provela uživajući na moru.Putovala sam u Italiju na more sa dragim ljudima,a onda sa porodicom u Crnu Goru.Išla sam i u Novi Sad i na Divčibare.Vreme nas nije baš poslužilo,ali i kiša je imala svoje dobre strane”-Jelena Obradović,III-5 društveno-jezički smer,Valjevska gimnazija.
-“Letnji raspust sam proveo sa svojim društvom, izlazili smo u grad, zajedno planinarili,na bazen nisam ni mogao da idem s obzirom da je vreme bilo kišovito “-Lazar Kovačević,III-6 elektroinstalater,Tehnička škola Valjevo.
-“Raspust sam provela divno, iako je vreme bilo baš užasno. Važno je imati kul društvo uz koje ćeš biti 24h dnevno, i to je dovoljno da se odlčcno provedes”-Nevena Brdarić,II-6 društveno-jezički smer,Valjevska gimnazija.
-„Ustajem ujutru u pola 7 i spremam se za trening,posle treninga idem na bazen pa na tenis , posle na fudbal sa drugarima i na kraju setnja do nekih 12 h i tako svaki dan”-Marko Josipović, I-7 društveno-jezički smer,Valjevska gimnazija.
-“Uglavnom sam bila kod kuće,putovala sam na more u Crnu Goru , bila sam malo u Beogradu, sve u svemu lepo”-Dunja Radovanović, IV-6 farmaceutski tehničar,Medicinska škola “Doktor Miša Pantić” Valjevo.
-“S obzirom da je veći deo raspusta padala kiša ,nisu mi se baš svi planovi ostvarili .Uglavnom sam bila kod sestre oko 20-tak dana u Kraljevu,2 dana u Beogradu. Mislim da sam samo jednom bila na bazenu sa drugaricama ,kad smo uhvatile konačno neki sunčani dan, šetala sam sa društvom kad je lepo vreme,preko vikenda u grad i tako”-Anđela Sedlarević, III-6 društveno-jezički smer,Valjevska gimnazija.
-„Raspust sam provela kod kuće i koliko je moguće na bazenu,kad god je bilo lepo vreme.Skoro svaki dan sam imala treninge.Nalazila sam se sa društvom,nekad subotom izlazila.Pošto mi je na raspustu bio rođendan,bo je to jedan od najlepših u mom životu,jer sam bila okružena ljudima koje volim i koji vole mene“-Dunja Žujović, III-5 društveno-jezički smer,Valjevska gimnazija.
A.K.
Još jedan koncert mladih muzičara
Muzički profil Valjeva
Ovogodišnji program Tešnjarskih večeri bio je obogaćen za događaj pod nazivom ''The World Music'' u okviru projekta "Muzički profil Valjeva''. Lazar Avramović je sa grupom muzičara pripremio koncert u kom su vokalni solisti uz muzičku pratnju izvodili najpoznatije svetske hitove raznovrsnih žanrova, među kojima su bluz, filmska i latino muzika.
''Moje dosadašnje iskustvo je pokazalo da se omladina u određenom periodu veže za uske muzičke stilove, koji mogu biti trenutni trend ili generacijsko interesovanje, čime sebe zatvaraju za svu širinu koju muzika sama po sebi nosi,'' nagoveštava Avramović, uz objašnjenje da radi sa mladima koji su zainteresovani za upoznavanje različitih muzičkih stilova, a kojima se ne mogu baviti u okviru muzičke škole ili kroz formalne oblike muzičkog obrazovanja.
Photo by DjDjokić
Parla piu piano, Sway, Maria's Lovers, Summertime, Shape of my Heart, Another Day i Let's stick together su samo neke od numera, koje su posetioci mogli da čuju pretposlednjeg dana Tešnjarskih večeri u Art holu.
'Pored organizovanih audicija, muzičare okupljam tako što lično zovem one za koje znam da su talentovani, a neki dolaze po preporuci'', kaže Lazar koji ujedno ističe da pored muzičkih sklonosti ne smemo zanemariti zahteve javnog nastupa i reakciju publike, što obdarenim mladima može biti najveći problem.
Parla piu piano, Sway, Maria's Lovers, Summertime, Shape of my Heart, Another Day i Let's stick together su samo neke od numera, koje su posetioci mogli da čuju pretposlednjeg dana Tešnjarskih večeri u Art holu.
'Pored organizovanih audicija, muzičare okupljam tako što lično zovem one za koje znam da su talentovani, a neki dolaze po preporuci'', kaže Lazar koji ujedno ističe da pored muzičkih sklonosti ne smemo zanemariti zahteve javnog nastupa i reakciju publike, što obdarenim mladima može biti najveći problem.
Naš sagovornik je primetio da su muzički programi koji su bili organizovani na ''malim'' binama (Dom JNA i Art hol) bili muzički kvalitetniji, ali se pita zbog čega su bili slabije posećeni.
Sara Đurđević
Crvena zvezda u Valjevu
Saradnja između vaterpolo klubova se nastavlja
Da vaterpolo klub Valis 93 radi na usavršavanju igrača, dokazuje još jedna u nizu organizovana razmena. Ovog puta, u goste su došle devojčice iz VK Crvezna zvezda, koje su ovonedeljnim boravkom od tri dana omogućile našem timu više vežbe i rada na tehnici. Neophodne su im bile i sparing utakmice, koje nisu imale sa kime da igraju, s obzirom da su jedina ženska ekipa u gradu.
''Mogu reći su naše devojčice sve bolje, iako ima prostora za još rada, ali će postavljanje balona omogućiti kontinuirane treninge i adekvatnije uslove. Ima nekoliko devojčica koje su malo jače - njih šest je išlo na pripreme sa reprezentacijom, a neke su već zapažene od strane selektora, '' ističe trener Branislav Petrović i dodaje da je dolazak tima iz Crvene zvezde od velikog značaja, da mu je velika čast što im pomažu i da će se ta saradnja nastaviti.
Devojke koje su bile na kampu se izjašnjavaju da su treninzi bili dosta naporniji i da im je početak bio veoma težak, ali su se vremenom uhodale.
''Treneri su na kampu bili strožiji i ono što smo tamo radili je veoma bitno za bolju igru, tako da su nam vežbe sad lakše, jer smo ih za vreme priprema usavršile i sada možemo da ih primenjujemo,'' objašnjava Nina Đurđević.
Iako neke vaterpolistkinje govore o rivalstvu između igračica suprotnih timova, većina ipak smatra da je taj vid ponašanja dozvoljen samo u toku utakmice, ali u umerenim količinama, dok se van vode međusobno druže.
Da su naše gošće iz Beograda ambiciozne svedoči i naša sagovornica Nina koja je sebi postavila cilj da upiše Sportsku gimnaziju u glavnom gradu i da tamo trenira i igra za reprezentaciju i koja potvrdjuje da gotovo veći deo kluba želi da nastavi sa treniranjem.
Vaterpolistkinjama Crvene Zvezde dopao se naš grad, a kroz osmeh govore i da su momci iz Valjeva otvoreniji:'' Kod nas su dečaci povučeniji i manje se druže sa nama. Čini mi se da se ovde više šale i nisu toliko stidljivi'', nagoveštava Ksenija Zgonjanin.
Gotovo u glas potvrđuju da im je prijao boravak u gradu na Kolubari, ali i to da im je najveći utisak ostavilo dobro društvo i da se nadaju nastavku saradnje ova dva kluba.
Sara Đurđević
Polaznici novinarske radionice u poseti lokalnim medijima
Polaznici novinarske radionice su posetili redakciju lokalnog lista “Napred”, Radio Valjevo i Televiziju Valjevo Plus.
Urednik valjevskog nedeljnika Zoran Milovanović, upoznao je srednjoškolce zainteresovane za novinarstvo sa organizacijom i uređivackom politikom ovog medija, ali i sa lepotama i teškoćama sa kojima se novinari na lokalu, ali i u zemlji, svakodnevno suočavaju.
“Situacija u novinarstvu nikada nije bila ovako teška. Istraživačkog novinarstva na lokalu gotovo da nema. Međutim, novinarski posao vam uđe u krv vrlo brzo pa i pored svih teškoca sa kojima se suočavate, uvek gurate napred za novom pričom u nadi da ćete bas vi promeniti neku losu stvar u drustvu”, zaključak je urednika lista “Napred”.
I Radio Valjevo otvorio je vrata srednjoskolcima koji su imali priliku da se upoznaju sa radom najmlađeg elektronskog medija. Posetu ovom mediju zabelezili su novinari Radio Valjeva. Dok su jedni polaznici radionice u studiju bivali intervjuisani, drugi su pratili kako snimanje funkcionise sa tehničke strane.
Čini se da je najveći utisak na polaznike radionice ostavio studio Televizije Valjevo Plus i to što su mladi novinari imali priliku da se oprobaju pred kamerama. Kako izgleda novinarski desk, kabina za sninmanje takozvanih off-ova, ali i kako se montira televizijski prilog, zaposleni u Televiziji Valjevo Plus, na čelu sa urednicom Brankom Jevtić strpljivo su objasnili na primerima.
Da je novinarski hleb- hleb sa sedam kora, ali i da je ljubav prema novinarskom poslu ta koja novinarima daje snagu uverili su se polaznici novinarske radionice koja je organizovana u okviru Matičke biblioteke “Ljubomir Nenadovic” Valjevo.
Redakcija Novinarske radionice
Intervju sa Marijanom Andrić
Biti spreman, to je sve
Marijana Andrić, rođena Pejatović, je mlada glumica, poreklom iz Valjeva. Nedavno je glumila glavnu žensku ulogu u filmu ,,Zverinjak’’, reditelja Marka Novakovića i scenariste Dušana Spasojevića i time privukla pažnju medija. Završila je Valjevsku gimnaziju i u tom periodu bila aktivan član valjevskog pozorišta ,, Abrašević’’. Diplomirala je na Fakultetu dramskih umetnosti, u klasi Gordane Marić sa predstavom ,, Tre Sorelle’’. Imala je zapažene uloge u serijama ,, Cvat lipe na Balkanu’’ i ,, Samac u braku’’. Trenutno živi u Vrujcima sa svojim suprugom.
U gimnazijskim danima glumili ste u valjevskom pozorištu ,, Abrašević’’. Koliko vam je to pomoglo u daljem odabiru profesije?
Marijana: Cela moja generacija, pa i generacije pre mene, a nadam se i posle su male priliku da igraju u predstavama ,, Abraševića’’ i sarađuju sa Miroslavom Trifunovićem- Ćišom, u gimnazijalskim predstavama. Svima nama je mnogo značlo jer nas je Ćiša spremao za akademiju. To je pre svega bilo jedno veliko iskustvo. U Gimnaziji smo svi naučili neke osnove scenskog pojavljivanja, odnos sa publikom, naučili smo kako da se ponašamo i najvažnije od svega, šta znači tim i međusobna saradnja. U Gimnaziji sam se odlučila za glumu i upravo zbog toga je se uvek rado sećam. Ali, i recitovanje sa profesorkom Svetlanom Drakul i Milenom Milisavljević je ono što mi je mnogo pomoglo i pripremilo me za fakultet.
Glumili ste glavnu žensku ulogu u filmu ,,Zverinjak’’. Kako se to odrazilo na vašu glumačku karijeru?
Marijana: Uloga u filmu ,, Zverinjak’’ mi je mnogo značila jer je to prvi veliki projekat na kome sam radila, tj. moj prvi film. Bilo je jako teško, jer je to moj prvi film, pa odmah i glavna uloga. Moža bi mi bilo lakše da sam u svom prvom filmu imala manju ulogu, kako bih videla kako sve to funkcioniše. Ali, opet, mislim da sam se snašla. Igrala sam u predstavi ,,Zverinjak’’ u Abraševiću, tako da sam tekst već znala napamet. Bila sam oduševljena jer se radilo o nečemu što već poznajem.
Po čemu su Srna i Marijana slične, a po čemu opet različite?
Marijana: Srna je devojka koja je odrasla u nekom drugom periodu. Iako devedesete godine nisu tako daleko, ali opet se živelo drugačije. Mislim da mi je Srna slična, jer smo obe razborite. Na nju sam prenela i neku crtu svog karaktera. Malo sam je više naglasila u odnosu na pravu Marijanu, ali mislim da sam to dobro odradila.
"Ako neko dobro pravi hleb, onda treba time i da se bavi, a ne da po svaku cenu studira pravo!"
Na kojim ste sve projektima trenutno angažovani?
Marijana: Trenutno se u Matičnoj biblioteci ,, Ljubomir Nenadović’’ u Valjevu održava letnja radionica pod nazivom ,,Vesela
sreda’’, i ja je sa svojim kolegom vodim. Ova radionica traje već pet godina, a ja radim od prošle godine. Deca su veoma kreativna, vesela, puna energije i uvek bi nešto novo. Igraju se, ali pre svega druže i stiču prijateljstva. Ja sam u početku bila uplašena jer je ovo prvi put da radim sa decom, ali oni su zaista zlatni, i pričinjava mi zadovoljstvo da vidim osmeh na njihovom licu.
Šta mislite da je u životu važnije, karijera ili porodica?
Marijana: Porodica, naravno. Porodica je nešto što treba da se stekne, a karijera se može praviti usput, tokom života.
Kada biste jednom rečju morali da opišete sebe ili svoje stavove, koja bi to reč bila?
Marijana: Samo ću reći:,, Biti spreman, to je sve!’’
Udati ste, uspešna glumica i trenutno radite sa decom. U čemu je tajna?
Marijana: Nema tajne. Ljubav i požrtvovanost su ključ uspeha. Pre svega, ako nešto volite, onda treba time i da se bavite. Na primer, ako neko dobro pravi hleb, onda treba time i da se bavi, a ne da po svaku cenu studira pravo.
Šta biste preporučili svima koji žele da se bave glumom?
Marijana: Gluma je težak posao i ne treba ga olako shvatati. Ona zahteva stalno davanje sebe, jer uvek ste vi na sceni i vase osobine. Teško je kada date sve od sebe, a povratna reakcija ne bude ona očekivana. Treba se truditi, raditi i dati sve od sebe, jer samo trudomi radom naši snovi mogu postati java.
Milica Nikolić
Intervju sa Đurđom Đuričić
Valjevka izmedju scenskog kostima i neobičnih satova
Đurđa Đuričić je 1987. godište. Njena želja je bila da nakon Valjevske gimnazije upiše biologiju, jer je volela da proučava insekte. Međutim, na kraju se odlučila za svoju drugu veliku ljubav i upisala je Visoku strukovnu školu za dizajn i tehnologiju. Ova mlada devojka uključena je na više projekata, a pored tih obaveza sa slikarkom Jelenom Popović pravi satove. Član je upravnog odbora organizacije VAKUUM i veruje da bi uz male promene mladi mogli da se vrate u rodno Valjevo i tu otpočnu život
Završili ste dizajn tekstila i odeće. Zašto ste izabrali baš to?
Đurđa: Da, završila sam dizajn tekstila i odeće, smer dizajn i moda, ali igrom slučaja sam se opredelila da radim scenski kostim, zapravo da radim na filmu i u pozorištu. Pre svega zanimao me dizajn tekstila i odeće, ali nakon jednog dana provedenog na snimanju shvatila sam da je film idealan za mene. Posao je jako naporan i dinamičan, ali to je posebna energija.
Kako ste došli na ideju da to upišete?
Đurđa: Prvo sam mislila da ću studirati biologiju, zato što sam godinama proučavala insekte i zamisljala sam sebe kao entomologa. Dizajn me je oduvek zanimao. Išla sam kod Rome u atelje od prve godine gimnazije, na crtanje i slikanje, tako da sam za takav prijemni manje-više bila spremna. U poslednjem trenutku sam se predomislila i predala dokumenta samo za taj fakultet. Biologiju nisam ni pokušavala da upišem.
Rekli ste da je film idealan za Vas. Na kojim ste sve projektima učestvovali?
Đurđa: Na italijanskom filmu za Rai Uno ’Ne pitaj zašto’, na kom sam bila pomoćnik kostimografa, zatim ’Triologija 70-ih godina’ ’Poslednji papa kralj’, takođe italijanski filmovi, ’Mali Budo’ domaći film, onda ’Šešir profesora Koste Vujića’, kao i na kratkim filmovima ’Rada’ u
režiji Davida Kecojevića, Valjevca i ’U školi’, režija Vlada Milošević. Od domaćih serija sam radila, ’Greh njene majke’, ’Cvat lipe na Balkanu’, ’Ravna gora’, itd.. Sve kao pomoćnik. Prvi projekat koji sam radila bio je ’Ono naše što nekad bejaše’. Kao glavni kostimograf sam radila na predstavama ’Dogodine u isto vreme’ u produkciji FDU-a, ’Gde je to tamo gde nisam ja’ i ’Garderoberka’.
Valjevka izmedju scenskog kostima i neobičnih satova
Đurđa Đuričić je 1987. godište. Njena želja je bila da nakon Valjevske gimnazije upiše biologiju, jer je volela da proučava insekte. Međutim, na kraju se odlučila za svoju drugu veliku ljubav i upisala je Visoku strukovnu školu za dizajn i tehnologiju. Ova mlada devojka uključena je na više projekata, a pored tih obaveza sa slikarkom Jelenom Popović pravi satove. Član je upravnog odbora organizacije VAKUUM i veruje da bi uz male promene mladi mogli da se vrate u rodno Valjevo i tu otpočnu život
Završili ste dizajn tekstila i odeće. Zašto ste izabrali baš to?
Đurđa: Da, završila sam dizajn tekstila i odeće, smer dizajn i moda, ali igrom slučaja sam se opredelila da radim scenski kostim, zapravo da radim na filmu i u pozorištu. Pre svega zanimao me dizajn tekstila i odeće, ali nakon jednog dana provedenog na snimanju shvatila sam da je film idealan za mene. Posao je jako naporan i dinamičan, ali to je posebna energija.
Kako ste došli na ideju da to upišete?
Đurđa: Prvo sam mislila da ću studirati biologiju, zato što sam godinama proučavala insekte i zamisljala sam sebe kao entomologa. Dizajn me je oduvek zanimao. Išla sam kod Rome u atelje od prve godine gimnazije, na crtanje i slikanje, tako da sam za takav prijemni manje-više bila spremna. U poslednjem trenutku sam se predomislila i predala dokumenta samo za taj fakultet. Biologiju nisam ni pokušavala da upišem.
Rekli ste da je film idealan za Vas. Na kojim ste sve projektima učestvovali?
Đurđa: Na italijanskom filmu za Rai Uno ’Ne pitaj zašto’, na kom sam bila pomoćnik kostimografa, zatim ’Triologija 70-ih godina’ ’Poslednji papa kralj’, takođe italijanski filmovi, ’Mali Budo’ domaći film, onda ’Šešir profesora Koste Vujića’, kao i na kratkim filmovima ’Rada’ u
režiji Davida Kecojevića, Valjevca i ’U školi’, režija Vlada Milošević. Od domaćih serija sam radila, ’Greh njene majke’, ’Cvat lipe na Balkanu’, ’Ravna gora’, itd.. Sve kao pomoćnik. Prvi projekat koji sam radila bio je ’Ono naše što nekad bejaše’. Kao glavni kostimograf sam radila na predstavama ’Dogodine u isto vreme’ u produkciji FDU-a, ’Gde je to tamo gde nisam ja’ i ’Garderoberka’.
Kako izgleda jedan Vaš radni dan?
Đurđa: Ceo proces je jako zanimljiv, od trenutka kada dobijem scenario pa do početka snimanja. Taj istraživački deo i postavljanje likova je pravi izazov ako je epoha u pitanju. Tada radimo i skice i obično imamo krojače koji šiju. Bitno je tačno postaviti likove po katakteru. Kasnije dolaze kostimske probe kada sa glumcima i rediteljem usvajamo kostime i počinje snimanje, to je malo teži deo posla pošto ostajemo i po 15 sati.
Zašto volite ovaj posao?
Đurđa: Volim ovaj posao zato što je dinamičan i svaki dan smo na nekom drugom mestu, putujemo, nekada budemo na terenu i po mesec dana. Divno je što je to timski radi i svaka karika je podjednako bitna da bi konačni proizvod izgledao kako treba.
Na kojim ste projektima trenutno angažovani?
Đurđa: Trenutno radim ’Sindjeliće’. Pored kostima sa Valjevkom Jelenom Popović, slikarkom, pravim zidne satove. Imamo naš ’brend’ tako da planiram malo više tome da se posvetim.
Kažete da pravite satove. Odakle Vam ideja za to?
Đurđa: Ideju je pokrenula moja prijalteljica Jelena Popović, sa kojim ih pravim. Satovi su njena velika ljubav i ona je tu ideju imala u glavi poslednjih par godina. Igrom slučaja ja sam prošlu zimu provela u Valjevu i ona me je pitala da zajedno radimo na tome. Ispostavilo se da je to odlična ideja i da nas dve savršeno funkcionišemo. Zajednički rad nas obe inspiriše, međusobno se dopunjujemo i mislim da smo odličan tandem.
Kako gledate na današnju modu?
Đurđa: Mislim da generalno vlada uniformisanost, kako kog nas, tako i u svetu. Malo je onih koji imaju izgrađen stil, po kom su prepoznatljivi i njime nešto govore. Najezdom Kineza kod nas je dosta stvari postalo dostupno, tako da sve više vlada kič, a retko gde možemo naići na neki ’dobar komad’. Po meni, moda kod nas izgleda prilično jeftino.
Koliko ljudi govore o sebi kroz oblačenje?
Đurđa: Postoji nekoliko tipova ljudi, oko nas su većinom ljudi koji su upali u zamku brendova, kojima nije bitno da li je nešto lepo i da li odgovara njihovoj figuri i senzibilitetu, već nose sve markirano i moderno, i oni po svaku cenu žele da budu ono što nisu. Pored njih
uvek imamo i one nemaštovite, koji su otkrili belu košulju i pantalone kao dobitnu kombinaciju i za njih nema odstupanja. Ja bih to pročitala kao jednu vrstu nesigurnosti. Tu su i oni koji odećom žele da prikažu pripadnost određenoj grupi.
Postoji li neko na koga se ugledate?
Đurđa: Ne, ne razmišljam na taj način. Trudim se da na svakom projektu naučim nešto novo, da menjam stvari koje ne radim dobro i mislim da je to dovoljno. Jedino mi je želja da bar jednom u životu radim sa Kusturicom.
Primećujem da većina mladih odlazi iz Valjeva i traga za boljim zivotnim uslovima. Šta nedostaje Valjevu da u njega vrati mlade ljude?
Đurđa: Za početak profesionalno pozorište, tada bi dosta ljudi iz moje branše moglo da se ostvari i radi u Valjevu. Stvar je jednostavna, pitanje egzistencije je na prvom mestu. Valjevo je jako lep grad koji bi mogao da zadovolji potrebe mladih, sa minimalnim promenama. Nedostatak sadržaja je još jedan razlog što su mladi u Beogradu.
Kakav je Vaš savet za kreativne, mlade ljude?
Đurđa: Nemam nikakav konkretan savet, sem da ne propuštaju šanse i budu uporni. Sve je manje posla tako da ne smemo biti lenji. Nekada radimo i ono što nam se čini kao najbolje rešenje, ali bitno je znati napraviti kompromis.
T.R.
Zdravom ishranom do zdravlja
Belo brašno , svinjska bela mast , bela so i beli šećer su takozvane četiri bele smrti. Sa druge strane je med koji je izuzetno zdrav, a uzima se drvenom kasikom. Jelo treba mešeti u smeru kazaljke na satu
Veštački dodaci – emulgatori se koriste za pojačavanje ukusa, prevashodno zbog boje i veštačke arome, ali su izuzetno opasni po zdravlje. Postoje zvanično neškodljivi, ali i veoma opasni којi se mogu naći u gumenim i čokoladnim bombonama, pudingu sa šlagom i raznim sosovima. Veoma opasni su: Е-102,110,120 и 124. Emulgator Е-123 smatra se otrovnim i zabranjen je u Americi. Poznati valjevski inženjer Velibor Đorđević-Džo koji se bavi makrobiotikom i tradicionalnom kineskom medicinom potvrdjuje da pogrešna ishrana uzima danak u našim životima. Proizvodi McDonald’s isključivo su pravljeni uz dodatke stetnih emulgatora i to ih čini izuzetno nezdravim, upozorava Velibor dodajući da nam ostaje to da obavezno pogledamo i vise pažnje posvetimo deklaraciji na proizvodima koje kupujemo.
Belo brašno, svinjska bela mast ,bela so i beli šećer su takozvane četiri bele smrti , ali I namirnice koje su dosta zastupljene u svakodnevnoj ishrani. Prema rečima Đorđevića treba ih zaobilaziti u velikom luku. Inženjer koji se dugi niz godina bavi proučavanjem makrobiotike i koji je pred sam početak ove godine održao predavanje u Matičnoj biblioteci o zdravoj ishrani podvlači da u ishranu treba obavezno uvrstiti maslinovo ulje koje sprečava moždani udar i đumbir koji je dobar za varenje.
“Ono što nam ostaje, jeste da obavezno pogledamo i više pažnje posvetimo deklaraciji na proizvodima koje kupujemo.”
Kako ističe naš sagovornik, po tradicionalnoj kineskoj medicini, med treba konzumirati rastvoren u vodi i treba ga jesti drvenom ili plasticnom kašikom, ne metalnom, jer remeti unutrašnju ravnotežu organizma. Takođe, Velibor Đorđević otkriva i to da treba kuvati i mešati jelo u smeru kazaljke na satu jer se tako održava ravnoteža organizma.
A.K.
A.K.
Završena peta „Vesela sreda“
U sredu, 13. avgusta završen je program „Vesela sreda“ koji je svake srede tokom mesec dana, u dvorištu Matične biblioteke „Ljubomir Nenadović, okupljao decu od prvog do osmog razreda.
Petu sezonu letnjeg programa koji ima za cilj da decu podstakne na kreativan rad vodili su obrazovni volonteri iz našeg grada: Katarina Marinković, profesor srpskog jezika i književnosti; Ružica Stamenić, profesor i književni kritičar; i glumci Marijana Andrić i Uglješa Spasojević.
-Prihvatio sam poziv za ovaj projekat zato što volim rad sa decom. Ovde ih animiramo, oni uče kroz igru i smeh i što je najbitnije druže se.- ističe Uglješa Spasojević.
Na završnoj priredbi 26. avgusta koja će se održati u bašti Doma vojske, klinci i klinceze će imati žurku pod maskama koje su sami pravili i tada će im biti uručene diplome.
-Ovde se igramo, družimo i crtamo, pričamo priče, to nam se baš sviđa. Sigurno ćemo doći i sledeće godine.- govore mališani u glas.
Matična biblioteka „Ljubomir Nenadović“ već petu godinu tokom raspusta organizuje radionice za decu pod nazivom „Vesela sreda“. Ovoga leta od 16. jula pa do 13. avgusta, osnovci su uz kreativne mentore crtali, pevali, razgovarali, ali i učili kako da zagrljajem šire ljubav i drugarstvo.
T.R.
-Ovde se igramo, družimo i crtamo, pričamo priče, to nam se baš sviđa. Sigurno ćemo doći i sledeće godine.- govore mališani u glas.
Matična biblioteka „Ljubomir Nenadović“ već petu godinu tokom raspusta organizuje radionice za decu pod nazivom „Vesela sreda“. Ovoga leta od 16. jula pa do 13. avgusta, osnovci su uz kreativne mentore crtali, pevali, razgovarali, ali i učili kako da zagrljajem šire ljubav i drugarstvo.
T.R.
INTERVJU SA MILICOM OBRADOVIĆ
Valjevska medijska scena biće bogatija za jednog novinara
Milica Obradović je po završetku društvenog smera Valjevske gimnazije upisala novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.Trenutno je i polaznik kursa novinarstva pri Matičnoj biblioteci „Ljubomir Nenadović.“ Kao omiljeni predmet u školi navodi sociologiju i filozofiju. Osim novinarstva, interesuju je jezici i gluma. Pouka koju nosi iz škole i koju će slediti je: „Sve je moguce, sve je na dohvat ruke samo se čovek ne sme predati”
Milice, ove godine si upisala Fakultet političkih nauka. Zašto si izabrala ovaj fakultet da studiraš?
Milica: Kad sam upisala gimnaziju nisam ni sanjala o političkim naukama, želela sam da probam glumu ili filološki,medjutum na početku 4. godine čula sam za taj smer, malo sam se raspitala preko interneta, od profesora i učinio mi se kao veoma interesantan. Novinarstvom sam zelela da se bavim jos od malena ali u Beogradu taj smer postoji uglavnom na privatnim fakultetima, zato sam se u početku udaljavala od te ideje, medjutim kada sam čula za FPN znala sam da je to to.
Kako vidiš današnje novinarstvo i položaj novinara?
Milica: Ja iz svoje perspektive vidim Olju Beckovic i Oliveru Kovačević i kažem sebi da je divno biti novinar i imati takvu karijeru! Medjutim, zna se u kakvom položaju su novinari koji su na početku karijere, koliko je teško naći posao i koliko su plate mizerne. Iskreno se nadam da će se situacija za 5 godina znatno popraviti.
Prema tvom mišljenju ,šta je ono što treba da odlikuje pravog novinara?
Milica: Pravog novinara na prvom mestu treba da odlikuje svestranost, snalažljivost, upornost, sveprisutnost, doslednost, i što je jako bitno, postavljanje granice preko koje, kakve god okolnosti bile, neće preći.
Da li misliš da je radio danas malo zapostavljen pored interneta i televizije?
Milica: Radio definitivno više nije ono sto je bio nekada. Svaka kuća danas ima kompjuter, televizor i ko bi se setio da upali radio pored svega toga.
Eventualno u nekim selima možda i dalje slušaju radio. Ljudi u gradu danas nemaju vremena da slušaju, otvore online vesti i pročitaju ono što ih zanima.
Valjevska medijska scena biće bogatija za jednog novinara
Milica Obradović je po završetku društvenog smera Valjevske gimnazije upisala novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.Trenutno je i polaznik kursa novinarstva pri Matičnoj biblioteci „Ljubomir Nenadović.“ Kao omiljeni predmet u školi navodi sociologiju i filozofiju. Osim novinarstva, interesuju je jezici i gluma. Pouka koju nosi iz škole i koju će slediti je: „Sve je moguce, sve je na dohvat ruke samo se čovek ne sme predati”
Milice, ove godine si upisala Fakultet političkih nauka. Zašto si izabrala ovaj fakultet da studiraš?
Milica: Kad sam upisala gimnaziju nisam ni sanjala o političkim naukama, želela sam da probam glumu ili filološki,medjutum na početku 4. godine čula sam za taj smer, malo sam se raspitala preko interneta, od profesora i učinio mi se kao veoma interesantan. Novinarstvom sam zelela da se bavim jos od malena ali u Beogradu taj smer postoji uglavnom na privatnim fakultetima, zato sam se u početku udaljavala od te ideje, medjutim kada sam čula za FPN znala sam da je to to.
Kako vidiš današnje novinarstvo i položaj novinara?
Milica: Ja iz svoje perspektive vidim Olju Beckovic i Oliveru Kovačević i kažem sebi da je divno biti novinar i imati takvu karijeru! Medjutim, zna se u kakvom položaju su novinari koji su na početku karijere, koliko je teško naći posao i koliko su plate mizerne. Iskreno se nadam da će se situacija za 5 godina znatno popraviti.
Prema tvom mišljenju ,šta je ono što treba da odlikuje pravog novinara?
Milica: Pravog novinara na prvom mestu treba da odlikuje svestranost, snalažljivost, upornost, sveprisutnost, doslednost, i što je jako bitno, postavljanje granice preko koje, kakve god okolnosti bile, neće preći.
Da li misliš da je radio danas malo zapostavljen pored interneta i televizije?
Milica: Radio definitivno više nije ono sto je bio nekada. Svaka kuća danas ima kompjuter, televizor i ko bi se setio da upali radio pored svega toga.
Eventualno u nekim selima možda i dalje slušaju radio. Ljudi u gradu danas nemaju vremena da slušaju, otvore online vesti i pročitaju ono što ih zanima.
Koje elektronske,a koje štampane medije pratiš?
Milica: Najvise gledam B92 i RTS 1, a od novina, iskreno ne čitam novine toliko, češće pročitam online vesti.
Jedna si od polaznica novinarske radionice.Koliko ti to znači u trenutku kada si na pragu da jednog dana postaneš novinar?
Milica: Veoma interesantno. Zbog svih obaveza oko prijemnog i malo zbog lenjosti nisam stizala na svaku radionicu ali mi ostali rado prenesu šta se radilo, gde su bili, šta su videli. Meni sad svaka informacija, svaka poseta nekoj televiziji, radiju, svako znanje puno znači i mislim da je radionica jako korisna pogotovo što je vodi student FPN-a. Mnogo će mi značiti u budućnosti, sigurna sam.
Imali ste priliku da u okviru radionice posetite televiziju,radio i novine.Da li si naučila nesto novo?
Milica: Svakako da jesam. Sretala sam ljude koji su završili fakultet koji sam ja sad upisala, osetila atmosferu svog budućeg radnog mesta , čula
mnogo toga korisnog, dobila bezbroj saveta. Jako je bitno imati bilo kakvo iskustvo i podlogu za dalje i mnogo mi je drago sto sam dobila priliku da to
steknem.
I za kraj, u kom bi mediju najviše volela da radiš?
Milica: Televizija definitivno! To mi je cilj i nadam se da cu ga ostvariti.
A.K.
ETNOKUTAK
Zanatlijski deo Tešnjara u zaborav
Valjevo, grad koji se prvi put spominje u jednom dubrovačkom spisu 1393. godine, dobio je tešnjarsku ćarsiju u turska vremena i ona je u potpunosti
sačuvana i danas. Navodno, čarsija je dobila ime po nekom Tešnjar-begu, koji je gazdovao većim delom Valjeva. Nekada davno, Tešnjar je predstavljao carstvo zanatlija: surudžija, terzija, voskara, bardaklija, mumdžija, sarača, grnčara, tkača, kazandžija i mnogih drugih esnafa.
Nekada, naširoko poznat po tradicionalnim vrednostima, danas, pak, po kafanama i noćnim izlascima. Od stare riznice zanata, sačuvano je svega
nekoliko.
,, Voskar Pošarac''
Jedna od starijih zanatlijskih radnji koja je sačuvana i do danas, jeste radnja ,,Voskar Pošarac'', osnovana 1909. godine. Ranije je postojalo osam
voskarskih radnji, a danas svega tri, četiri. Ova radnja već 105 godina snabdeva Valjevce svim vrstama sveća. Sadašnji vlasnik radnje, Dragan Pošarac,
predstavlja treću generaciju.
"Prvi vlasnik radnje bio je Vladimir Lazarević, majstor kod koga je moj otac radio, i kako nije imao kome da preda zanat, dao ga je mom ocu, koga sam
kasnije ja nasledio. Od 1909. godine pa do danas, bavimo se izradom voštanih sveća čija je namena uglavnom slavska. Proces izrade je težak, naročito preko leta zbog velikih temperatura. Vosak se pretapa iz čvrstog u tečno stanje, pa opet u čvrsto. Mi najčešće koristimo pčelinji vosak, ali se sveće prave i od parafina. Danas čak postoje i tkz. sinteticke sveće. Neophodno je voditi računa i o tome da debljina fitilja odgovara debljini sveće. Ono što je najvađnije u ovom poslu jeste kvalitet sveće i to je održalo našu radnju već 105 godina, a sam kvalitet se ogleda u tome da sveća ,, ne plače'' kako se u narodu kaže. Najbolja reklama za moju radnju i ovaj zanat uopšte jeste kada gosti na slavi pozitivno prokomentarišu kvalitet sveće.'', rekao je vlasnik radnje, Dragan Pošarac.
Najvise posla ima se preko jeseni i proleća za vreme slava. Za Svetog Nikolu se, na primer, proda najvise sveća, ali sve to opet zavisi od mesta do
mesta. Da li će se mumdžijski zanat, kako se u tursko vreme nazivao voskarski zanat, i dalje prenositi sa kolena na koleno, ne zna se. Prema rečima meštana Tešnjara, mladi ljudi nisu zainteresovani.
"Etnokutak''
Još jedna tradicionalna, zanatlijska radnja, nalazi se i na ulazu u Tesnjar. Danas predstavlja jednu od glavnih suvenirnica grada Valjeva, koju aktivnom čini nekoliko članova ,, Udruženja domaćina''.
U okviru članova udruženja nalaze se i sapundžija, sodar, tkalja, stolar, osobe koje pletu, vezu, heklaju i njihov rad je usko vezan za stare zanate.
,,Etnokutak'' se bavi i izradom nošnje, opanaka, vunenih šarapa, drvenih predmeta i izradom suvenira.
,, Izrada nošnje je dugotrajan proces koji zahteva dosta truda i rada. Kod nas je posao podeljen, i različiti ljudi prave različite delove nošnje. Posao je
zahtevan jer se radi o ručnom vezu na suknjama, košuljama i jelecima. Izradjujemo nošnju svih krajeva i svaka je na svoj način zahtevna. Unikatno narodno odelo je veoma skupo, pa kupci obično traže jeftiniju varijantu. Što se tiče mladih naraštaja, verujem da je isto kao i kod svih drugih, starih zanata. Sve polako pada u zaborav i za par godina mali broj ljudi ce znati da oprede vunu ili izveze rad.'', izjavila je vlasnica radnje ,, Etnokutak'', Snežana Ilić.
"Etnokutak'' je otvoren za turiste i sve zainteresovane, kako bi odatle uspomene iz Valjeva preneli na čitav svet.
Milica Nikolić
Milica Nikolić
REPORTAŽA O GRADU MAČAKA
More je blizu, sreća još bliža
Pišem iz grada koji imenom potseća na novu Hercegovinu i koji je gotovo uvek okupan sjajnom mesečinom. Čiji talasi nose specifičnu gracioznost u snažnoj lomnjavi od vekovima očuvanih stena. Čiji se opojni miris širi u česticama optimizma i nesvakidašnje harizme. Gde se psi plaše mačaka i love muve. To je grad u kome se svakodnevno čavrljanje i klicanje ljudi iz kafića meša sa mirisom svežih peciva i morske soli.
Herceg Novi, čuven po utvrđenom starom gradu čiji bedemi su godinama štitili meštane od zloslutnih cunamija neprijateljskih vojski i neumornih topovskih kugli koje su često padale na ove prostore, jer su neizbežna meta u prečicama do, na mapama zabeleženih, ratnih ciljeva, zbog čega je često bio pod dugoročnim opsadama. Stoga njeni oslabljeni stenski blokovi leže u plićaku i brčkaju se u toploj vodi Jadranskog mora. Tvrđavu svakodnevno čuvaju ptice lastavice, bezrevnosno je braneći čak i za vreme godišnjih odmora i nepodnošljivih bura. Takođe, svojim zviždukavim notama dočekuju pridošlice, oduševljavaju svakog zalutalog stranca i uveseljavaju stalne goste, najčešće meštane koji se ponosno diče svojom istorijom i pobedom nad prošlošću, zavidnom sadašnjošću i ubeđenjem u bolju budućnost.
Najlepša jutra počinju doručkom na steni koja svoje kamenito korenje drži duboko u morskoj vodi, u vreme kada svi još uvek spavaju, a sunce se sa prepoznatljivom lakoćom izbija iz horizonta i nebo ukrašava bojama dana. Noći, odišući bučnom grajom iz noćnih klubova i sa šetališta, proglašavaju vreme za počinak i pali sitne, daleke svetlucave lampice koje nam obasjavaju put kada se, negde pred svitanje, vraćamo svojim kućama.
Svi mi kažu da sam najsrećnija osoba na svetu. I jesam. Zaista je privilegija slaviti rođendan na plaži, smejati se dok rukama jedeš vruće ćevape i prosipaš pola soka pokušavajući da napuniš jeftinu plastičnu čašu (da se razumemo, pili smo samo sokiće – ništa više).
Prisećam se dana kada mi to beše san. A negde između jave i iluzije uočavaju se plahoviti obrisi na reci života i hitro zanošenje poletne srne koja naprasito posrće zalazeći u realnost i onda i u stvarnosti, kao iz bunara, iskače prijatna galama hiperaktivne dece koja nezagrejana uleću u prohladnu vodu. Ovo je mesto gde je neizvesnost stalno prisutna, a poljupci i zagrljaji učestali, gde postoji tunelčić u kome stalno odzvanja muzika uličnih svirača i neumornih slikara, spremnih da zanoće kako bi prodali neko od svojih, na tankom platnu naslikanih, skupocenih umetničkih dela.
Govorka se da se klima menja. Svakodnevno. Ne i ovde. Nešto kao u tropskoj oblasti, nebo iznad Jadrana skupljaju se razbesneli oblaci koji gađeju civile svojim mokrim oružjem. Kiša, kao sastavni deo ovogodišnjeg odmora, neretko je činila nesrećne brojne posetioce, ali bilo je i nas kojima nije smetala, naprotiv. Velika je radost kupati se po kiši, kad svi pobegnu sa plaže i onda se osećaš kao gospodar mora. Jednom prilikom, tokom velikog pljuska, svi su se u brzini spakovali i šćušćurili pod suncobranima ispred kafića, a ja sam morala brzo stići kuci, te sam polako išla po kiši. Mnogim prolaznicima sam iz pogleda čitala sažaljenje, nekima divljenje i slušala kontradiktorne uzdahe: 'kakva cudakinja', 'kraljica', 'blesava devojka'… Čudno je koliko pažnje može da izazove mokra devojčica koja sa uživanjem i ponosom korača po kiši. Baš to je izazvalo i jednog mladića da mi se obrati:
–Zdravo!
–Ćao i tebi.
– Znaš, baš je bezveze što ideš sama po pljusku.
– Po mom zapažanju, koje sam uvek smatrala dobrim, mislim da ipak trenutno nisam sama.
Nasmeši se – Istina. A mogu li da budem tvoj licni kisobran? – Upita me stavljajući svoju ruku iznad moje glave, pokusavajući da improvizuje zaštitnu opnu. To me natera na smeh.
– Ionako sam već mokra. Nije da sam od šećera, tako da me par kapljica vode neće oštetiti. Ali možeš da mi se pridružiš, ako voliš da
kisneš.
I zaista, pravio mi je drustvo do stana i posuo po putu nezaustavljiv razgovor i suze usled nezaustavnog smeha.
Svileni galeb pruža svoja široka krila nebu, kao da se oslobađa svih nejasnih pogleda i nedorečenih osećanja prikupljenih na obali. Žurno hita uz luku i staje. Nije li život divan?! Kao more, prozračan i miran. Tek ponekad pošalje poruku vetru, koja preko talasa pristiže na peščanu plažu, dok valovi lagano izbacuju plavičaste školjke na čistinu da osmotre nepregledne solitere i veličanstvene palme koje se hvale svojim zelenim listovima i zadržavaju pozitivnu Sunčevu energiju, koristeći je za prijatnu dobrodošlicu potencijalnim turistima.
Mačke, poznate kao umiljate dame, koje svojim zelenim okicama mame svakog čoveka da ih izgnjavi ili čak udomi; obituju u Herceg Novom, čineći grad nezamislivim bez dvadesetak maca na nekoliko minuta hoda.
Kada kažem Do-Do, prva pomisao mi je poslastičarnica u kojoj se prodaje najukusniji sladoled u celom regionu. Pored svojstvene kompozicije od čaše željene veličine napunjene hladnom slatkastom teksturom, neuobičajni su svakojaki prilozi – od guste
karamele i crne čokolade, do hrskavih keksića I raznobojnih, a kako jedna gospođa kaže: ’’bajatih’’ gumenih bombona – kojima mušterija može da ulepša poslasticu i poboljša njen ukus.
Kažu da reportaža nije ograničena brojem reči, ali ja bih ovde stavila tačku. Ne zato što sam istrošila hartiju za pravljenje skrivenih kutaka – naprotiv, toliko je detalja i neobičnih sitnica koje ovo mesto čine posebnim, ali upravo ta nedorečenost treba da vas, koji čitate, nagovori da dođete u posetu i steknete novo, možda i drugačije, zapažanje i proviđenje. Zato će ipak stajati zapeta umesto tačke, kako biste dopunili stranicu i upotpunili doživljaj, ali i probali sladoled u Do-Do-u.
Mi svaki svoj dan završavamo ubrzanim koracima do poslastičarnice i zadovoljstvom u povratku, posle porcije naduvanih stomaka I par kilograma više, ali mi nije žao, a verujem da neće biti ni vama kada se usudite da okusite naš omiljeni specijalitet.
A do tad, šaljem puno toplih pozdrava iz Herceg Novog,
Sara Đurđević
Kada kažem Do-Do, prva pomisao mi je poslastičarnica u kojoj se prodaje najukusniji sladoled u celom regionu. Pored svojstvene kompozicije od čaše željene veličine napunjene hladnom slatkastom teksturom, neuobičajni su svakojaki prilozi – od guste
karamele i crne čokolade, do hrskavih keksića I raznobojnih, a kako jedna gospođa kaže: ’’bajatih’’ gumenih bombona – kojima mušterija može da ulepša poslasticu i poboljša njen ukus.
Kažu da reportaža nije ograničena brojem reči, ali ja bih ovde stavila tačku. Ne zato što sam istrošila hartiju za pravljenje skrivenih kutaka – naprotiv, toliko je detalja i neobičnih sitnica koje ovo mesto čine posebnim, ali upravo ta nedorečenost treba da vas, koji čitate, nagovori da dođete u posetu i steknete novo, možda i drugačije, zapažanje i proviđenje. Zato će ipak stajati zapeta umesto tačke, kako biste dopunili stranicu i upotpunili doživljaj, ali i probali sladoled u Do-Do-u.
Mi svaki svoj dan završavamo ubrzanim koracima do poslastičarnice i zadovoljstvom u povratku, posle porcije naduvanih stomaka I par kilograma više, ali mi nije žao, a verujem da neće biti ni vama kada se usudite da okusite naš omiljeni specijalitet.
A do tad, šaljem puno toplih pozdrava iz Herceg Novog,
Sara Đurđević
ETNOKUTAK
Pravo iz seoske riznice zastarelih reči
Koliko se često zapitamo šta znači neka reč i da li je pre nje postajala neka druga zastarela reč koja je zamenjena?
Obicno je selo mesto na kome se mogu pronaći najrazličitije reči za koje samo meštani znaju značenje. Selo, inače ogledalo tradicionalnih ideala I patrijarhalnog doba, ujedno predstavlja i riznicu zastarelih reči.
Na primer, reč NATRA znači isto što i RAZBOJ, odnosno sprava za tkanje. Medjutim, čitav proces izrade odeće ne bi mogao da počne bez KANGALA, materijala slicnog čoji. Od njega su se obično izradjivale muške pantalone. Za dobijanje vune, osnovnog materijala za izradu odela koristile su se raznovrsne sprave. Pa je tako GREBEN korišćen za dobijanje vlakana vune. ČEKRKLIJA je bila sprava slicna preslici, a VITLIĆ- sprava za motanje vune.
U prošlosti, žene su takodje koristile ukrasne odevne predmete. Izmedju ostalog, BRADAČ je marama koju su žene vezale iza vrata praveći napred
nabore, slično današnjoj ešarpi. Pored BRADAČA nosile su se i KONDJE, slične crnogorskim tokama.
Preko odela do svakodnevnih poljskih radova.
Tokom letnje sezone, VRŠALICA se koristila za žetvu. Pri skidanju žita, neispran ostatak koji se nazivao OČINJAK, davan je životinjama kao
hrana. Žito koje se koristilo pakovano je dalje u tkz. PRESEKE ili sanduke za žito, a kukuruz se dopremao u ČARDAKE.
Po završetku poljskih radova ,domaćini su se okupljali oko trpeze. Uz pomoć VERIGA, metalne sprave na koju se kačio kotao, pripremana je čorba.
Iz SUŠARE, prostorije za sušenje mesa, vadila se pršuta koja se uz domaći kajmak i sir jela uz slast. Dan se završavao u VAJATU. Umorni od poljskih radova meštani sela bi duboko utonuli u san sve dok ih kukurikanje prvih petlova ne bi probudilo.
Iz SUŠARE, prostorije za sušenje mesa, vadila se pršuta koja se uz domaći kajmak i sir jela uz slast. Dan se završavao u VAJATU. Umorni od poljskih radova meštani sela bi duboko utonuli u san sve dok ih kukurikanje prvih petlova ne bi probudilo.
Milica Nikolić
ŠKOLSKA KLUPA
Organizacija,rad i trud ključni za uspeh
Razlog školovanja je sticanje znanja bez kog ne možemo napredovati u životu. Biti najbolji u svojoj generaciji i istaći se znanjem iznad ostalih uvek je za pohvalu i ponos. Svake godine 5 najboljih srednjoskolaca ponese zvanje Đaka generacije, pa tako i u ovoj školskoj 2013/14 godini.Porazgovarali smo sa ovogodišnjim đacima generacije: učenikom Valjevske gimnazije Davidom Koprivicom,Tehničke škole Aleksandrom Tomićem,Poljoprivredne škole Mihailom Andrićem i ucenicama Medicinske škole Milicom Cepic i Ekonomske škole Mirjanom Ninković
Put do Đaka generacije za neke je bio pun odricanja, za druge stvar dobre organizacije, ali za sve je to put izbalansiran radom i užitkom.
S obzirom da sam sve četiri godine svog školovanja stanovao u domu učenika Poljoprivredne škole i imao isplanirano vreme, nije bilo teško. Mislim da je prava organizacija ključna za uspeh. Uspevao sam sve da postignem. Učio sam, ali sam išao i na dodatne aktivnosti, sekcije, treninge, a imao sam i slobodnog vremena koje sam provodio sa društvom. - istice Mihailo Andrić.
Nekima je ta titula došla sama od sebe: Iskreno, nisam se naročito trudio da budem đak generacije. Radio sam zato što mi se to dopadalo, a to je došlo samo po sebi. Svakako mi je čast što sam proglasen. - priča David Koprivica,koji je upisao Fizičku hemiju u Beogradu. Dugo se razmišljao, ali je shvatio, kako ističe, da je to ono što mu se najvise sviđa. Put do Đaka generacije zahtevao je i odricanja: Bilo je potrebno dosta truda i nekih odricanja,recimo prestala sam da treniram odbojku u 3.godini zbog prakse.- navodi Milica Cepic koja je upisala Medicinski fakultet u Beogradu.
ZNANJE U ŠKOLI, ALI I VAN NJE
Da se znanje ne stiče samo u školi već i van nje, potvrdili su nam dvoje ovogodišnjih đaka generacije: U školi sam se uglavnom istakao vanškolskim
aktivnostima, kao što su seminari u Istraživačkoj stanici Petnica i članstvo u Društvu istraživača ˝Vladimir Mandić Manda˝. Pored toga, učestvovao sam na mnogobrojnim takmičenjima iz matematike i stručnih predmeta, poput ˝Osnova elektrotehnike˝ i ˝Programiranja˝. Najveći uspeh je što sam uspeo da se u kontinuitetu plasiram na barem po dva republička takmičenja u svakoj godini, od kojih su neka bila zaista uspešna.- priča Aleksandar Tomić. Učestvovala sam na takmičenjima iz Istorije i osvojila sam pohvalu na konkursu “Dositejeve zadužbine”. Pored toga sam dve godine proglašavana za najaktivnijeg člana biblioteke u Osečini. I posle knjiga- knjige, samo malo drugačije štivo! -ističe Đak generacije Ekonomske škole, Mirjana Ninković.
Da su sekcije dosta zastupljene u školama, kroz razgovor potvrđuje Mihailo Andrić: Bio sam član odbojkaške, fudbalske i atletske sekcije. Na atletskim trkama koje su se održavale u Valjevu, učestvovao sam više puta i osvajao 2. i 3. mesta, te dodaje: Mislim da bi mlade trebalo više usmeravati ka sportu ili drugim korisnim stvarima, jer bi se tako skrenula njihova pažnja od alkohola, cigareta, droga... Tako da bi malo veća pažnja mogla biti posvećena njima, zaključuje Mihailo koji je upisao Poljoprivredni fakultet u Beogradu.
Potvrdu da mladi u ovo vreme imaju dosta načina da steknu znanje daje i Aleksandar Tomić: Koliko god perspektiva izgledala sivo, mladi danas imaju zaista puno načina da se pokažu, usavršavaju, uče, napreduju. Problem su trenje koje stvara okolina i sve više stvari koje pružaju mogućnost za `zabavno` gubljenje vremena. Ukoliko mlad čovek uspe da se izbori sa tim i svoje slobodno vreme ispuni na najbolji način, granica skoro da nema. Aleksandar je upisao Elektrotehnički fakultet, a o svojim daljim očekivanjima navodi: U budućnosti očekujem jedino da ću redovno završavati studentske obaveze. Sve što dođe uz to biće odlično! Neka maštanja su usavršavanje u inostranstvu.
VALJEVO I MOGUĆNOSTI
Na pitanje kakva je pozicija mladih danas, učenica Mirjana Ninković ističe: Većina mladih je u nezavidnoj situaciji. Svedoci smo da ni sa fakultetskom diplomom nema posla, a zamislite nekoga ko se tolike godine mučio sa idealom da će čim zatvori knjigu imati mnogo otvorenih vrata koja samo njega čekaju.- i dodaje: Mladi ne treba da odustaju i posustaju. Možda smo svi malo previše optimisti u pogledu nekih stvari, ali neka nam taj optimizam da snagu da uz zasukane rukave prvo promenimo nešto u svom dvorištu, a to usput znači da smo malo promenili i svet, pa makar samo onaj naš.
Šta im je Valjevo pružilo i planiraju li da se posle školovanja vrate u Valjevo: Valjevo, a pre svih Tehnička škola, pružali su mi uvek zdravu atmosferu za rad i maksimalnu motivaciju, na sve moguće načine, uključujući i velikodušne nagrade. Tu je i Petnica koju smatram delom Valjeva, a koja mi je pružila uvid u, mladima donekle, sakriven svet nauke. Nažalost, trenutni planovi mi nisu da se vratim u Valjevo, bar ne u skorije vreme, ali planiram da se vratim ili ostanem u Srbiji.- priča Aleksandar.
Valjevo mi je pružilo mnogo toga: podršku, obrazovanje i prijatelje. Zaista bih voleo da se vratim, ali to zavisi od mogućnosti za posao koje postoje ,a koje su nažalost vrlo slabe ovde.- odgovara David.
U završetku razgovora, kao poruku mladima Mihailo ističe: Dobra organizacija, rad, trud i uspeh neće izostati!- a David i Milica se nadovezuju: Uvek se sav rad i trud isplate. Mladi treba da uživaju u mladosti, druženju i školi jer je to najlepši deo zivota!
A.K